Kako oprostiti?

 

U siječanjskim danima, s početkom nove godine, dok je vani hladno, a u kući toplo, neka nas oko srca zagriju i neke nove, pozitivne odluke. Jedna od njih može biti da pokušamo razriješiti neke stare uvrijeđenosti i svađe, da pokušamo oprostiti.

Pojmovi oprostiti i oprost važne su religijske teme i jedan od načina praktičnih očitanja nečije vjere. Kao što znamo, obveza je vjernika oprostiti bližnjemu onako kako se njemu opraštaju njegovi grijesi. Naravno, vjernik može činiti i ono što nije u skladu s njegovom vjerom pa katkad sam ne uspijeva oprostiti drugome. A tada se može dogoditi da njemu netko drugi oprosti ono što on ne može oprostiti.

Pojmovi oprostiti i oprost veoma su važne i zanimljive psihološke teme. Bez obzira na to je li tko vjernik ili nije, to su zajedničke teme sviju nas.

 

Kako smo došli do razmišljanja o oprostu? Što uvijek prethodi oprostu?

 

Prije oprosta, odnosno razloga za oprost dogodilo se nešto ružno. Netko je nekoga uvrijedio. Netko nije ispunio svoje obećanje. Netko je nekoga ozlijedio. Netko je nekome nešto ukrao, ugurao se preko reda. Netko je nekome preoteo mjesto, ženu, muža, stan, kuću, posjed, prijatelja. Netko je nekome otrovao psa, zapalio šumu, probušio gumu. Netko je nekoga pobijedio u sportu, preoteo dobrog igrača, potplatio suca. Netko je nekome ugrozio život, oduzeo život neke drage osobe. Što sve ljudi jedni drugima ne učine!? I što sve poslije toga moraju oprostiti!?

 

Što se postiže opraštanjem ako se opraštanje uzima kao općenito pravilo međusobnog komuniciranja?

 

Smanjuju se razlozi za osjećaj povrijeđenosti, ljutnje, nezadovoljstva, mržnje i drugih negativnih emocija. Smanjuju se razlozi za osvetu. Ako se oprosti - nema osvete. Ako se osvetimo - tada ona druga strana ima istu dilemu: oprostiti ili se osvetiti. Ako se izabere osveta, količina lošeg raspoloženja se povećava. I mi smo uskoro pred novom dilemom. Čak i kad nije riječ o osveti, nego samo o skupljanju i čuvanju lošeg raspoloženja, sami sebi štetimo. Zdravo je biti dobro raspoložen. Zdravo je osloboditi se lošeg raspoloženja jer nas ono truje. Znati i moći oprostiti važan je dio psihičkog zdravlja. Zato je važno znati oprostiti.

 

A što ako ne znamo oprostiti? Možemo li naučiti oprostiti?

 

Što je to što moramo oprostiti? Gdje su granice? Ima li granica? Da bismo bolje razumjeli taj problem, najprije moramo analizirati povredu koju je uzrokovala druga osoba. Je li ta povreda materijalne prirode? Je li riječ o šteti? Tko je sve suodgovoran za tu štetu? Čime smo sami pridonijeli da se ona dogodi?

 

Često smo ljuti na izvršitelja, a ne vidimo pravog krivca-poticatelja.

 

Evo primjera:ON je sin oca oboljeloga od PTSP-ja i majke alkoholičara. U njegovoj kući ako se dogodi da ima kruha, nema mlijeka. Ako ima mlijeka, nema kruha. Katkad ima i kruha i mlijeka, ali nikada nema ljubavi, mira i sklada. Njegova sestra stalno bježi od kuće. Nije ni čudno. Gdje god ode, svugdje je toplije i urednije nego u vlastitom domu. ON je odlučio uzeti stvar u  svoje ruke i više kontrolirati  svoj život. Nedjeljom na utakmici viče: "Gazi, gazi purgere!" Radnim danom  je pripadnik drugog klana. Ošišani su svi "na nulu" i besciljno lutaju kvartom. Naiđe li neki mladić, uredan pa još i s mobitelom u ruci, previše im ide na živce i uvijek netko od njih vikne: "Gazi, gazi šminkere!"  To je ostalima okidač za nasilje, otimačinu  mobitela ili trganje jakne. Kad ON donese kući plijen - mobitel, pijani otac mu kaže: "Samo pazi da TEBE nitko ne... Ne daj se. Dosta je bilo. Dosta su nas gazili..."

A tko je uvrijedio mladića-šminkera? Tko ga je opljačkao? Koga on treba mrziti? Koliko je onaj koji ga je napao, zapravo i sam žrtva? Stvari nisu baš tako jednostavne. Često smo uvrijeđeni zbog nečega što je netko drugi učinio. No jesmo li sposobni uočiti je li taj drugi ispružena ruka nekoga zlog ili nesretnog lica koje ga je potaknulo da to učini. Katkad treba, dakle, oprostiti i razumjeti stjecaj okolnosti koji je doveo do toga da mi budemo oštećeni. Katkad treba oprostiti jer je riječ o sitnici. Polazeći od načela reciprociteta - riješit ćemo mnoge probleme. Dakle, ako smo se mi znali obrecnuti ili uvrijediti neslanom šalom, odakle nam pravo da isto takvo ponašanje ne prihvatimo kad je upućeno nama.

 

Ima jedno ponašanje koje je uvijek lako razumjeti, a onda nakon razumijevanja i oprostiti. To je ponašanje koje nakon povrede uključuje ispriku.

 

Evo primjera:

ON je trčao po školskom hodniku. Sudario se s učiteljem koji je nosio pribor za matematiku, među ostalim, veliki drveni trokut. U sudaru trokut je jednim svojim vrhom dodirnuo učiteljeve naočale i one su pale na pod i razbile se. ON se zbunio i ostao bez riječi. Sutradan je došao s roditeljim u školu. Najprije se ispričao što je trčao hodnikom. Trčanje  je dopušteno jedino na školskom igralištu. A potom se ispričao i za štetu koja je slučajno nastala nakon te njegove nesmotrenosti. Roditelji su se također ispričali učitelju. ON je maloljetnik pa su roditelji tu da se dodatno ispričaju jer su oni odgovorni za sve što učini njihov sin. Naravno da su roditelji ponudili novac za nove naočale, a učitelj je bio  ugodno iznenađen takvom pristojnom ponudom. Prihvatio je ispriku i učenika i  njegovih  roditelja. Rekao im je da su naočale ionako stare pa će preko zdravstvenog osiguranja zatražiti nove.

 

Isprika koja je brza, iskrena i kojom se nudi naknada štete mora se prihvatiti. Nažalost, i isprike mogu biti manipulativne i lažne.

 

Evo primjera:

ONA je doživjela prometnu nesreću. Vozač-krivac ljubazno se ispričao. Objasnio joj je da se žuri i zamolio je da ga nazove na broj koji joj  je dao, a on će, kako i treba, preko svog prijatelja autolimara sve popraviti na njezinu autu. ONA je, tek kad je došla kući i kad se pribrala od šoka, nazvala taj broj i čula glas s automata: "Birali ste broj koji se ne koristi!"

Razlika je naravno u tome da u uvažavanju isprike procijenimo njezinu iskrenost. Isto tako je važno procijeniti cjelokupni odnos. Važno je znati od koga dolazi isprika i što mi želimo u tom odnosu. Njegujemo li ravnopravne ljudske odnose ili se u odnosu osjećamo kao osoba koja nužno čini ustupke. Koliko smo izgradili i dalje gradimo odnos međusobnog uvažavanja koji podrazumijeva međusobne ustupke ili gradimo neravnopravan odnos. Ako nam se čini da smo prisiljeni graditi neravnopravan odnos, ako smo mi oni kojima je više stalo do tog odnosa pa radi toga opraštamo, podsjetimo se da će se time neravnoteža samo povećati. Oprostimo li prvih deset puta, jedanaesti put će pokušaj naše pobune ili neopraštanja ona druga strana doživjeti sa čuđenjem, nerazumijevanjem i neodobravanjem. Pa što joj je ili što mu je sad odjednom? Smeta joj/mu sitnica. Samo jedna jedina stvar. Jer onaj kojemu se zamjera, često ne zna da je to jedanaesta sitnica. Naviknuli smo ga na to da je riječ o sitnici preko koje redovito prelazimo. Kako onda može razumjeti kumulativnu ljutnju? Ako nešto zamjeramo, najbolje je to odmah reći. Tako prestajemo biti suučesnici u tome što nekome zamjeramo. Prešućivanjem i opraštanjem bez opraštanja samo kvarimo odnose. "Dok netko krade, onaj tko šuti drži mu vreću." Na kraju se šutljiva osoba umori i vikne. Često tada njezino ponašanje postane nejasno i doživljava se kao bespotrebno agresivno. Onaj tko želi da mu se netko ispriča, mora to i pokazati. A možda ni tada ne uspije dobiti željenu ispriku. Mnogima se toliko teško ispričati da bi im bilo "lakše umrit' nego reć' oprosti" - kako pjeva jedan naš popularni pjevač. Ako takvima koji se ne mogu ispričati želimo oprostiti, moramo to učiniti sami, bez njihova sudjelovanja. To je zaista teško, ali mislim da je olakšanje koje dolazi nakon opraštanja ugodan osjećaj, toliko ugodan da se vrijedi pomučiti opraštajući. Možda je to kriterij kojim pokazujemo koliko nam je netko važan, toliko važan da smo mu spremni oprostiti i ono što se inače ne oprašta. I to ne samo zbog njega i uzajamnoga odnosa, nego i zbog sebe i mira kojeg se domognemo kad oprostimo. Na drugoj strani ima ljudi koji griješe i unaprijed znaju da će se ispričati i da će im biti oprošteno. Sigurno i vi poznajete nekoga tko se stalno ispričava i stalno ponovno griješi. Prvih deset isprika ste uvažili, hoćete li i jedanaestu?

 

Izvor:  Ljubica Uvodić Vranić - www.zdrav-zivot.com.hr