USKRS - LITURGIJSKA POVIJEST...

 

Pojam Uskrsa ili Vazama

 

Slavimo li liturgijskim činima blagdan kojeg nazivamo Uskrs, tada obilježavamo prošle događaje, ali i činimo aktualnim onaj trenutak kada je Bog po muci, smrti na križu i uskrsnuću od mrtvih u osobi Isusa Krista pobijedio grijeh i smrt u ljudskoj povijesti. Naime, kroz te ključne događaje muke, smrti i uskrsnuća Bog je u Kristu dovršio djelo otkupljenja nas ljudi od grijeha i smrti. Darovana je nova prilika čovječanstvu i otvoreno vrijeme Crkve tj. nas kršćana koji će surađivati sa Sv. Duhom u djelu spasenja.

Riječ Uskrs (starohrv. Vazam) korištena u našem i još nekim slavenskim jezicima označava glagolsku radnju u kojoj se netko ili nešto izrasta, razvija, počinje život, nastaje i opet oživljava. Time se naznačuje činjenica da Bog Otac daje novi život kako umrlom čovjeku tako i zamrloj prirodi koju oživljava. Dakle, naš pojam po snazi svoga izričaja vrlo je blizak stvarnom događaju i poruci Kristova uskrsnuća. Istog značenja su pojmovi u klasičnim jezicima – latinskom (Resurrectio) i grčkom (Anastasis).

Germanski jezici kao engleski (Easter) i njemački (Ostern) također izražavaju slično značenje vezano za buđenje prirode s proljeća. Taj događaj procvata života u flori i pomlađivanja faune imao je svoj obredni izraz vezan za kult plodnosti u poganskom svijetu. Romanska skupina europskih jezika poput talijanskog (pasqua), francuskog (pâques) i španjolskog (pascua) polaze od pojma starozavjetne Pashe – svetkovine koja časti Božji spasonosni zahvat u povijesti kada su Izraelci izišli iz egipatskog ropstva. Naglasak je na tome da se u Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću dogodila novozavjetna Pasha (prijelaz) iz smrti u život i iz grijeha u milost za sve ljude.

Izrazi u zapadnoslavenskim jezicima - poljski (Wielika noc), češki (Velikonoce), slovački (Velka noc) i slovenski (Velika noč) - ističu liturgijsko vrijeme, svetu noć na Veliku subotu kada se slave obredi vazmenog bdijenja.

   

O danu svetkovanja Uskrsa

 

Prvobitna kršćanska zajednica iz 1. stoljeća slavila je svetkovinu Kristovog uskrsnuća na židovski blagdan Pashe (usp. 1 Kor 5,7s). Polovicom 2. st. nastao je spor oko samoga dana kada slaviti Uskrs. Naime, kršćani Male Azije i Sirije obavljali su godišnje slavlje, neovisno o određenom danu u tjednu, uvijek na 14. dan mjeseca nisana tj. o uštapu prvog proljetnog mjeseca, a ostali kršćani slavili su isti blagdan u nedjelju nakon 14. nisana. Zato je Nicejski sabor 325. g. riješio spor propisom da se Uskrs treba uvijek slaviti u nedjelju poslije prvog proljetnog uštapa (punog mjeseca). Tako ovisno o mjesečevim mijenama, prihvaćeno je i to da datum Uskrsa, u odnosu na računanje prema sunčevu kalendaru, može oscilirati do pet tjedana tj. najranije 22. ožujka, a najkasnije 25. travnja. Prema tome je veliki dio liturgijske godine obilježen pomičnim blagdanima. Noviji pokušaji da se stalno odredi datum Uskrsa ostali su bez uspjeha.

             

Vazmeno trodnevlje  

 

U početku je Crkva slavila blagdan Pashe samo jedan dan, i to noću između Velike subote i uskrsne nedjelje. Ipak u 4. st. razvilo se «presveto trodnevlje» na temu Isusovog razapinjanja, pokopa i ustajanja iz groba. Cilj je bio vjernicima obredno što bolje uprizoriti i utisnuti u srce te događaje iz povijesti spasenja. Otada liturgijska slavlja u ova tri dana, od večeri Velikog četvrtka preko Velikoga petka do Velike subote i Uskrsne nedjelje, predstavljaju pravu godišnju proslavu vazmenog otajstva.

Budući da je prema shvaćanju Židova novi dan započinjao u večer prethodnoga dana, večer Velikoga četvrtka postala je sastani dio narednog svetog trodnevlja. Isus je na posljednjoj večeri na znakovit način izvršio svoje predanje u žrtvenu smrt za ljude, a uhićenjem na Maslinskoj gori stvarno započeo svoju muku. Njegova zapovijed ljubavi i služenja uprizorena je u obredu pranja nogu. Žalost zbog skore smrti označena je prestankom sviranja orgulja, oglašavanja zvona, uklanjanjem ruha i nakita s oltara.  

Prva kršćanska zajednica odricala se sv. mise i ikakve liturgije na Veliki petak i održavala je strogi post u znak žalosti i na čast Isusove smrti na križu. Koncem 4. st. u Jeruzalemu je poznato jutarnje klanjanje križu, a popodne služba Božje riječi s čitanjem Muke, što se proširilo i na kršćanskom zapadu. Do 10. st. razvila se i zadržala do danas praksa podjele pričesti - isprva samo za svećenika, a poslije i vjernicima.

Također i na Veliku subotu – dan Isusova počinka u grobu - od najstarijih vremena nije bilo nikakvog bogoštovlja, već samo post. U kasnijim stoljećima je zaživjela praksa da se sa spuštanjem mraka započinje vazmeno bdijenje ili vigilija (lat. = noćna straža). Ova obredima i simbolima bogata liturgija sastoji se od službe svjetla (blagoslov ognja i pripaljenje vazmene svijeće), bogoslužja riječi (devet biblijskih čitanja), krsne (krštenje katekumena ili djece) i euharistijska služba.

Vazmeno bdijenje trajalo je cijele noći i najkasnije je završavalo u osvit novog dana – uskrsne nedjelje. Zato na sami dan Uskrsa prvotno nije bilo misnih slavlja. Tek od 6. st. – kad su bdijenja završavala ranije oko ponoći, uvodi se vazmena misa zornica, a u kasnijim stoljećima i pučka misa.                    

 

  Vazmeno ili uskrsno liturgijsko vrijeme

 

Uskrs – dan u koji godišnje svetkujemo Kristovo uskrsnuće od mrtvih kao središnju istinu naše kršćanske vjere, ima svoje liturgijsko vrijeme od sedam vazmenih tjedana. Prva je Vazmena osmina u kojoj su nekada odrasli krštenici bili dublje poučavani i uvođeni u značenje sakramenata koje će uskoro primiti (prva pričest i potvrda). Oni su hodili u znak svoga krsnog preporoda u bijelim haljinama i zato je taj tjedan nazvan Bijelim tjednom, a susljedna prva vazmena nedjelja Bijelom nedjeljom, kada se slavila prva pričest.

Iza toga slijedi još šest vazmenih nedjelja. U njima su svi liturgijski tekstovi obilježeni temom vazmenog otajstva (Isusovo ukazanje učenicima i nevjernom Tomi, susret na putu u Emaus, nedjelja Dobrog pastira, obećanje Duha Svetoga, zajedništvo i izgradnja Crkve u ljubavi, osobna postojanost u vjeri i nadi).

Od 4. st. četrdeseti dan po Uskrsu slavi se blagdan Kristova uzašašća na nebo (usp. Dj 1,3). Pedeseti dan od Uskrsa (Pedesetnica) završava vazmeno vrijeme i slavi se svetkovina Duhova – silazak obećanoga Duha Svetoga na apostole, što označava rođenje Crkve i novo razdoblje u povijesti spasenja.

   

Simboli Vazma

 

Od ranokršćanskog razdoblja pa kroz povijest Crkve do danas postoje nebrojena likovna umjetnička djela koja predstavljaju događaje vezane za Isusovu posljednju večeru, izdaju i zatajenje učenika, uhićenje u vrtu, suđenje, muku, razapinjanje, pokop, uskrsnuće, uzašašće i poslanje Duha Svetoga. Ta djela vjerniku možda najjasnije poslije liturgijskih čina govore o Božjoj spasonosnoj ljubavi prema čovjeku.

Vazmena svijeća koja se pripaljuje na liturgiji bdijenja simbol je uskrslog Krista. Ona cijelo uskrsno vrijeme stoji istaknuta u svetištu.

Prazan grob – koji je bio mjestom žalovanja u trodnevlju simbol je nade i nove prilike koju Bogu u Isusovu uskrsnuću daruje čovječanstvu.

Vazmeno Janje s križem koje nalazimo uz oltar i obiteljski stol – živopisan je simbol Uskrsa koji govori o nedužnosti, nježnosti i bezuvjetnoj spremnosti na žrtvu Jaganjca Božjega za nas grešnike.

         Drugi simboli na koje zapažamo nemaju nužno kršćanski od. vazmeni značaj. Tako npr. pisanice (obojena kuhana jaja ili tučci), imitacije tek izleženih pilića i malih zečeva imaju korijen u poganskim vjerovanjima vezani uz kult plodnosti polja, živadi i lovne divljači te opće oživljavanje prirode u proljeće. Samo onda kada se uz prikladno tumačenje ovi simboli povežu i usporede s novim životom koji nam daruje Krist po svom uskrsnuću, može se govoriti o njihovoj izvedenoj vazmenoj simbolici.

 

Većina vjernika iz našega podneblja ne vežu neki trajni utisci niti dirljive uspomene o slavljenju Uskrsa, kao što je slučaj s Božićem. Razlog je vjerojatno u tome što je Isusovo rođenje svakome mnogo bliža, radosnija i "lakša" tema od njegove muke, a pogotovo od smrti. Ipak kroz vrijeme korizme, a još više u Velikom tjednu Isusove kušnje, muka i smrt se daju približiti većini vjernika, napose onih koji sami imaju slična iskustva i traže životni smisao. No, kad je riječ o Isusovom uskrsnuću, uzašašću i Duhovima, događajima koji nadilaze ljudsko iskustvo, zastanemo. Pri tom se nekom mlakom kršćaninu učini kako Bog te zahvate izvodi za sebe i da čovjek tu ne može sudjelovati, nego se samo diviti.

Ako i sami ovako razmišljamo, onda imamo za ovaj Uskrs dosta "posla" na sebi: od obraćenja kroz izmirenje s Bogom i bližnjim, preko osobnog propitivanja kako živim krsnu milost, gdje sam uopće u svojoj obitelji i vjerničkoj zajednici te jesam li svjestan kolika mi je nada darovana.

                                                            -marivs-                                (Korištena literatura: Adam, Adolf, Uvod u katoličku liturgiju, HILP, Zadar 1993.; Gelineau, Joseph i dr, Pastoralna teologija liturgijskih slavlja, Zagreb 1973.)