DOLAZAK I ODLAZAK IZ CRKVE

ULAZ I IZLAZ

 

Stupajući u predprostor crkve, izlazimo iz svakodnevnog svijeta i prelazimo u božanski prostor, prostor posebne Božje prisutnosti. To je prigoda da se sjetimo tko smo i što smo. Zato rukom umočenom u blagoslovljenu vodu činimo na tijelu znak križa. Time se spominjemo svoga krštenja (voda) i pripadnosti Kristu (znak križa). Prigibajući desno koljeno do zemlje okrenuti u smjeru oltara, izražavamo vjeru u Isusovu trajnu prisutnost pod prili-kama kruha u svetohraništu. Isto vrijedi i kod izlaska iz crkve.

 

POKRIVALO ZA GLAVU

 

Muškarac (mladić, dječak) ulazeći u crkvu u znak poštovanja prema Bogu uvijek skida kapu ili šešir. Žene (djevojčice, djevojke) ne skidaju kapu ili šešir. Za vrlo malenu djecu ova pravila ne važe.

 

 

RUKE

 

Veoma je ružno i kršćanski nepristojno ulaziti u crkvu s rukama u džepovima ili rukama «na stražnjici». Takva pojava se često može vidjeti na vjenčanjima, posebno npr. nakon vjenčanja dok traje čestitanje i fotografiranje. Onda je moguće vidjeti pojedince koji ne samo da nekontrolirano pričaju i neukusno se smiju, nego hodaju čak i ispred samog oltara s rukama u džepovima «do lakata». Crkva je za nas kršćane sveti prostor i zahtijeva primjereno ponašanje. Ruke odostraga ili u džepovima to sigurno nisu!

 

 

MOBITEL

 

Prije samog ulaska u crkvu, bez obzira da li se nešto zbiva ili dolazimo kao turisti, mobitel treba isključiti ili barem stišati. Ukoliko je potrebno hitno obaviti neki neizostavni razgovor, to se treba učiniti izvan crkve.

 

 

 

PONAŠANJE TIJEKOM MISE I DRUGIH BOGOSLUŽJA

 

 

Ako se sjećamo, u brošuricama koje su nam tumačile svetu misu pročitali smo da štovanje Boga izražavamo ne samo ustima (molitvom i pjesmom), nego i držanjem tijela i raznim pokretima.

 

 

DRŽANJE TIJELA

 

Držanjem tijela pokazujemo određene osjećaje i mišljenja. Ako nekoga poštujemo, ustajanjem ćemo izraziti svoje poštovanje. Pred Bogom ćemo to učiniti poklecanjem, naklonom glave, klečanjem na oba koljena. I naše stajanje i sjedenje u crkvi također odražava naše ozbiljno (ili neozbiljno) shvaćanje svetih obreda u kojima sudjelujemo.

 

 

STAJANJE

 

Stajati treba uvijek na obje noge, ne njihati se neprestano, cupkati ili se nakrivljivati s noge na nogu. To odražava našu dosadu i nepoštivanje tre-nutka u kojem se nalazimo. Uspravno stajanje odražava ozbiljnost i pošto-vanje! Isto tako je neprilično stajati naslonjen leđima ili postrance na zid, stup ili ispovjedaonicu, a isto tako i stajati u polusjedećem stavu na ormariću za tisak ili stolu u predvorju naše crkve. Stajati naslonjen nogom na bilo što također nije prikladno za crkvu.

 

U crkvi se ne trči! Hodati valja dostojanstveno kako priliči svetom prostoru.

 

 

SJEDENJE

 

Sjedenje je, čini mi se, najproblematičnije. Treba po ne znam koji put nagla-siti da se razlikuje sjedenje u nekoj opuštenoj atmosferi kod kuće ili u ka-fiću, od sjedenja u crkvi. Sjedenje u crkvi nema za svrhu da se malo odmo-rimo, nego ima svoju simboliku. Sjedenjem izražavamo da smo učenici Kristovi, sjedimo da bismo pažljivije čuli Božju riječ ili sudjelovali u nekom drugom dijelu svete mise. Sjediti treba uspravno i pristojno, nepristojno je u crkvi «leći» u stolicu, nasloniti se laktovima na koljena  kao na pecanju, prebaciti nogu preko noge kao da smo na nekom sastanku ili smo izašli na piće s društvom, ispružiti noge kao da kod kuće u fotelji gledamo TV.  Pojedinci to uporno čine, vjerojatno iz neznanja. Čovjek može biti opušten, a da ipak ostane pristojan! Možda svi ti položaji i nisu nepristojni u nekim drugim prigodama, ali crkvi doista ne priliče!

 

 

DRŽANJE RUKU

 

Nije potrebno u crkvi stajati «kao svijeća» kruto sklopljenih ruku, no to ne znači da i na držanje ruku ne treba paziti. Ruke u džepovima, «na stražnjici» ili na bokovima nikako nisu dopušteni! Ruke se mogu sklopiti ili preklopiti i spustiti ispred sebe ili ih držati u razini struka. Ruke prekrižene na prsima isto tako nisu baš najprikladniji položaj.

 

 

KLEČANJE

 

Klečanje je jedan od izraza najdublje poniznosti pred Bogom. Na svetoj misi najčešće klečimo tijekom "pretvorbe", a često i kod osobne molitve izvan svete mise. Klečati treba na oba koljena i pri tome biti uspravan, a ne sjediti na petama. Klečati na jednom koljenu i pri tome se laktovima nasloniti na koljeno nije nimalo lijepo niti ispravno. U nekim krajevima to je znak "muškosti" jer, tobože, muškarci kleče na jednom koljenu, a žene na oba! To je posve neispravan mentalitet i ne treba ga prihvaćati jer to više nije klečanje nego nekakav iskrivljeni stav tijela koji više liči na poklecanje nego na klečanje. Vrijedi pravilo da, ukoliko nema dovoljno mjesta ili je neprikladno (blato, voda, prljavština), osoba nije dužna klečati pa čak niti tijekom "pretvorbe" u svetoj misi. Ukoliko će naše klečanje izazvati nered i buku, bolje je ostati stajati.

 

ODJEĆA

 

Odjećom također izražavamo svoje stavove, a i svoj dobar ukus. Različito se oblačimo kad idemo na sprovod, vjenčanje ili na izlet. Na žalost, danas se gubi taj osjećaj pa je moguće vidjeti ne samo mladež, nego i odrasle ljude koji se više ne znaju prikladno odjenuti. Na sprovodima se može posebno često vidjeti ljude (pa čak i starijih godina) koji su obučeni kao da su krenuli na izlet ili trening (izlizane rifle, patike, trenirke i sl.) što odražava nepo-štivanje pokojnika, a na vjenčanjima se opet vidi toliko polugolih (posebno ženskih) osoba da to ponekad ozbiljno graniči sa dobrim ukusom. Dolazak u crkvu zahtijeva od nas da se odjenemo prikladno tj. pristojno. Neka odjeća može biti moderna i može nam lijepo stajati, možemo se u njoj ugodno osjećati, ali to još uvijek ne znači da je prikladna za crkvu. Veoma je neprikladno doći u crkvu «bez rukava», (polu)golih leđa ili prsa, prekratke suknje ili kratkih hlača. To je odjeća za izlazak u društvo, za neke «svje-tovne» prigode, za trenutke odmora ili rekreacije, ali nikako ne za boravak u crkvi. Znam da je pojedince danas nemoguće «izvući» iz rifli, patika ili trenirke, pa ako to već nije moguće, barem ne budimo (polu)goli kad dolazimo u crkvu. Nije nužno da svi budemo u kravatama i odijelima, ali mi se čini da bismo svi zajedno morali jedni drugima biti upozorenje i poticaj da i svojim odijevanjem iskažemo štovanje Bogu. Ne zaboravimo da crkva nije modna revija. Naravno da je pozitivno željeti lijepo izgledati, ali to nas ne oslobađa obaveze da budemo diskretniji u odijevanju kad dolazimo u crkvu. Ljepota se može pokazati i bez neukusnog odijevanja.

 

 

MANJA DJECA

 

Lijepo je djecu od malih nogu navikavati na sudjelovanje u svetoj misi. Oni su mali i ne razumiju što se to događa, dosadno im je, znaju biti nemirni i plakati. Veoma je važno djetetu još kod kuće strpljivo i uporno, svaki puta kada ga vodite u crkvu, objašnjavati kakvo ponašanje je prikladno u crkvi, što se smije, a što ne. Manja djeca obavezno moraju biti uz starije cijelo vrijeme. Djeca nikako ne bi smjela sama trčati i galamiti po crkvi za vrijeme mise, a roditelji se pri tom prave kao da to nije njihovo dijete. Ako nije moguće dijete smiriti, nije grijeh izaći na par minuta van ili barem u predvorje kako bi se dijete smirilo pa se onda vratiti. Ukoliko znate da vam je dijete nemirno, radije se zadržite blizu vrata tako da nesmetano možete izaći kad zatreba. Ne treba odustajati ako dijete nije bilo dobro u crkvi. Povedite ga i slijedeće nedjelje. Samo tako će se naviknuti na crkvu i naučiti kako se treba ponašati. U početku dijete neće izdržati cijelu misu, budite na misi s njim onoliko dugo koliko dijete može izdržati. Kako dijete raste, to će se vrijeme produžavati. Nije loše u crkvu ponijeti djetetovu omiljenu igračku da se dijete zabavi dok vi sudjelujete u molitvi. No, i tada treba paziti da zabava ne prijeđe u nered.

 

 

I NA KRAJU

 

 

Paziti na čistoću crkve, zatvarati vrata za sobom, brisati noge na ulazu, ne bacati papirnate maramice, žvake i papiriće po podu crkve (a to se redovito događa!), iza sebe ostaviti uredno složene stolice (to mnogi zaborave!), staviti kišobran u za to previđene posude u predvorju (i to mnogi ne čine!) – sve je to znak koliko držimo do svetosti crkve u kojoj se okupljamo na euharistiju i koliko cijenimo ono u što smo uložili puno truda i novaca.

 

Izvor: Župa Srca Isusova - Vinkovci