Došašće - vrijeme duhovne priprave u radosnom iščekivanju Božića

Najbolji način prihvaćanja duha Došašća (advent) je svakodnevno pohađati sv. misu i osobno moliti. Ako to nije moguće, pokušajte ići na misu barem više nego obično tjedno. Molite u subotu uvečer molitvu zajedno sa članovima vaše obitelji kao priprema za nedjelju; čitajte i diskutirajte misna čitanja s članovima obitelji.

Vjernici bi trebali otići na ispovijed tijekom vremena Došašća, kako bi se pripremili za dolazak Krista, jer se ne može slaviti rođenje onoga “koji je spasio ljude od njihova grijeha” bez ulaganja malo truda u prevladavanje grijeha u vlastitom životu. Postoje brojni običaji koji se mogu prakticirati da bi se pojačao duh ovog vremena. Na primjer, prva nedjelja Došašća je dobro vrijeme za svakog člana obitelji da odabere neku osobu za koju će obaviti mala djela ljubavi, kao što su molitve, napraviti mali poklon ili učiniti kakvo dobro djelo. Još jedan običaj je pravljenje praznih jaslica, koje će svaki član obitelji “omekšati” stavljajući malo slame, moleći se ili čineći kakvo dobro djelo.

Poslije Božića, obitelj će se okupiti pred Djetetom Spasiteljem u jaslicama, kako bi se molili uvečer ili čitali tekstove iz Svetog Pisma. Što se tiče raznih aktivnosti naći ćete mnoge prijedloge za pravljenje jaslica, adventskog vijenca, za moljenje božićne devetnice, za ukrašavanje božićnog drvca i izradu kalendara. Svaki od ovih običaja uključuje u sebi neke radnje koje treba obaviti prije nego se rodi Krist. Kada se ove aktivnosti rade u mjesnoj crkvi važno je posvijestiti si da su sve ovo samo sredstva, a ne glavni ciljevi naših aktivnosti.

S radošću se pripremajmo za dolazak Sina Božijega, moleći s Crkvom: Dođi, Gospodine Isuse, ne kasni!

-->

  ZNAČENJE RIJEČI "DOŠAŠĆE" (ADVENT)

Došašće - od latinske riječi ad venio, što znači doći - liturgijsko vrijeme očekuje Adventus Domini, Dolazak Gospodina. Dok dani postaju kraći i hladniji, pripremamo se za "Sunce Pravde" koje dolazi kako bi zapalilo naša srca svojim svjetlom i svojom ljubavlju.

Vječna Riječ, koja je van svakog vremena, postala je Utjelovljena Riječ u vremenu, te stoga posvetila svo vrijeme. U vremenu Došašća očekujemo dolazak Krista kao djeteta u štali u Betlehemu (prošlost), kao milost u našim dušama (sadašnjost), te kao suca na kraju vremena (budućnost).

Vrijeme Došašća ispunjeno je pripremanjem i iščekivanjem. Svatko se priprema za Božić - kupovinom i ukrašavanjem, spremanjem kolača i čišćenjem. Prečesto, naime, se zaokupimo materijalnim pripremama, te gubimo iz vida prave razloge našeg djelovanja: Utjelovljena Riječ dolazi boraviti među nas. Mi kršćani bi trebali usredotočiti pažnju na duhovnu stranu Božića, za razliku od sekulariziranog potrošačkog svijeta oko nas.

Usred silne žurbe tipične za ovo doba godine pokušajmo učiniti od ovog vremena Došašća vrijeme iščekivanja i čežnje, obraćenja i nade, razmišljanja o nevjerojatnoj ljubavi i poniznosti. Prilikom kupovine i spremanja kolača, prisjetimo se nešto kupiti i pripremiti za potrebite. Dok ukrašavamo prostorije svojih domova, ne smijemo zaboraviti pripremiti mirno mjesto u našim srcima, u kojem će boraviti naš Spasitelj.

Težište na liturgiji

U vremenu Došašća uvijek su četiri nedjelje, iako ne obavezno i četiri tjedna. Liturgijska boja vremena je ljubičasta, osim u treću nedjelju Došašća (ružičasto). Slava se ne govori u ovo vrijeme, nego Aleluja.

Povijest Došašća

490. godine, biskup Perpetuus iz Toursa službeno je proglasio Došašće pokorničkim vremenom u franačkoj crkvi, naređujući post u tri dana svakog tjedna od 11. studenog (blagdan svetog Martina) do Božića. Ovo četrdesetodnevno vrijeme posta, slično Korizmi, originalno se nazivalo Quadragesima Sancti Martini (Četrdesetodnevni post svetog Martina). Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz Korizmenog vremena.

Vrijeme Došašća Rimske liturgije, koja se razvila stoljeće nakon one franačke crkve, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. Kada je Crkva ujedinila liturgijsko vrijeme, nepokornička priroda rimskog Došašća bila je u sukobu sa dužom i pokorničkom praksom galskog Došašća. U trinaestom stoljeću je postignut kompromis, koji je kombinirao post i pokornički karakter galskog običaja s misnim tekstovima i kraćim četverotjednim ciklusom rimske liturgije Došašća. Liturgija Došašća ostala je nepromijenjena sve do II. Vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog i vremena Došašća.

Izvor: Veritas

Adventski vijenac

Adventski vijenac je krug ili prsten od zimzelenog granja sa četiri svijeće. Postavlja se na stol u vrijeme došašća, kao simbol iščekivanja Božića. Svake nedjelje u došašću, pali se po jedna svijeća.

Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vrijeme došašća. Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rahe Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.) okupio je 1883. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve. U svome dnevniku zabilježio je, da se u došašću 1838. želeći pronaći način, kako bi svojim štićenicima došašće učinio što ljepšim, dosjetio da od prvog dana prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću. Wichern je stavljao svijeće na veliki drveni vijenac, koji bi na Božić zasjao poput velikog svjetlosnog kruga sa 24 svijeće: 19 malih crvenih svijeća za dane u tjednu i četiri velike bijele svijeće za nedjelje došašća. Svake godine u došašću obavljali su ovaj kratak obred. Kako se za vrijeme molitve na vijenac stavljala i palila po jedna svijeća, taj se trenutak počeo nazivati “pobožnost sa svijećama”. Oko 1851. Wichernovi su štićenici, drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom se umjesto drvenoga, počeo plesti vijenac od zimzelenog granja. Taj se običaj proširio po evangeličkim obiteljima u Njemačkoj, a zatim u susjedne i prekooceanske zemlje. Na kraju 19. stoljeća prešlo se na četiri svijeće za četiri nedjelje došašća. Nakon Prvog svjetskog rata i katolici su počeli raditi adventske vijence. Prvi se pojavio 1925. u katoličkoj crkvi u Kölnu, a potom 1930. u Münchenu. Oko 1935., u crkvama blagoslivljali su se adventski vijenci, koji su se nosili kućama.

Adventski vijenac čine dva temeljna simbola - krug i svijeće odnosno svijetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja shvaća se kao simbol vječnosti i vjernosti. Adventski vijenac tumači se kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Ponekad se adventski krug tumači kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni. Ove grane podsjećaju i na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao . I danas ambrozijanska liturgija u adventu predlaže čitanje Isusova svečana ulaska u Jeruzalem. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema dugoj tradiciji na vijenac stavljale su se tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska i jedna ružičasta, koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja. Prema jednoj tradiciji, prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća, znak je približavanja Božića.

Izvor: wikipedija