MATIČNE KNJIGE

Matične knjige javni su dokumenti kojima se dokazuje rođenje, vjenčanje i smrt. Pitanje vođenja suvremenih matičnih knjiga uređeno je na Tridentskom koncilu, održanom s prekidima od 1545 do 1563. godine. Na 24. zasjedanju u ljeto 1563. godine prihvaćen je propis koji je obvezao župnike na vođenje matica vjenčanih i matica krštenih. Bilo je to vrijeme nadiruće reformacije, kad su te knjige trebale poslužiti kao dokaz pripadnosti rimokatoličkoj crkvi. U ljeto 1614. papa Pavao V je izdao Rimski obrednik, u kojem je propisano i vođenje matica umrlih (obrednik sam ranije spominjao vezano uz Status Animarum).

Državne matične knjige prva je uvela Engleska, 1538. godine, a godinu dana kasnije takvu praksu počinje provoditi i Francuska. U 18, 19. i ponegdje 20. stoljeću crkvene matične knjige služile su i kao državna evidencija, npr. u Austriji od 1751 do 1939, a u Njemačkoj do 1876. godine. U nekim državama i danas vlada takva praksa – Crkva ima ulogu državnih matičnih ureda.

Rimski obrednik je uredio i obrasce za upis podataka u te tri matične knjige. Dakako, nije se radilo o tabličnom, već o deskriptivnom obliku, gdje je jednom rečenicom (ali u zadanom formatu) zabilježen podatak o rođenju, vjenčanju ili smrti. Za vrijeme vladavine Marije Terezije (1740-1780) uređen je vojnički sustav i uvedeno popisivanje stanovništva. Evidencije vjerske pripadnosti iskorištene su za evidenciju o prebivalištima, ali i u vojne (novačenje) i zdravstvene svrhe (cijepljenje djece). Također, provedena je numeracija gospodarstava, prvenstveno u vojne svrhe.